Motoring
CF Moto Srbija
CTC STORE - ATV & Nautički centar

Kompp batajnica

Super Soco

baner mb

autopromet

New Delhi (India) – Muktinath (Nepal), devet dana vožnje i 5600km

Postavi na
26.06.2015.

Igrom slučaja, u apriliu 2013. godine, nađem se u Indiji kod prijatelja indijaca i posto mi to nije bio prvi put, posle jedno deset dana počnem razmisljati kako da se vraćam nazad u Beograd. 

 
Tamo svi voze motore, na ulicama je totalni haos i neopisiva buka. Kao sastavni deo kulture vožnje je stisni sirenu kad god ti padne na pamet. Ulice su široke, ali vozi se u xy traka i to na sve strane, između automobila prolaze motorcikli, skuteri, rikse, pešaci, biciklisti i poneka “sveta krava”. Može se naleteti na slonove ukoliko imate sreće, kamile i konjanike. Svetlosna signalizacija, paaaa retko gde i veoma slabo se poštuje. Policija na putevima je samo u blizini diplomatskih naselja i na nekim većim raskrsnicama. Policija nosi štapove drvene dugacke oko 50-60cm (podsećaju na kuvanu bukovinu, precnik im je oko 2cm) i slobodna je da ih upotrebi u slučaju potrebe. Neretko se dešava da iz krajnje desne neko želi da baš ispred vas skrene u krajnju levu i obrnuto. Sve se to odvija uz dosta sviranja trubljenja ali sa veoma malo incidenata.
 
Srećom po mene imala sam multi entry vizu za Indiju, tako da kad mi je moj prijatelj Abhishek predložio da se “provozamo” do Nepala i posetimo izvorište Gange, mesto Muktinath u oblasti Mustang na Nepalu oberučke sam prihvatila ponudu. 
 
Spakujemo se mi, pokupujemo rezervne delove i još koješta za motor, inače jednocilindrični Royal Enfield Electra 350cc sa ogromnim kresh barovima, top caseom i bočnim nosačima napravljenim od čelika, koji su već težak motor napravili još težim.
 Dogovor je pao, vozićemo deonice i menjati se u ulozi suvozač/vozač da bi smo smanjili troškove. 
  
motorom iz indije u nepal
 
Do granice sa Nepalom od Delhija ima oko 550km užasnog puta, krenuli smo rano ujutru u 4:00h da bi izbegli nenormalnu gužvu na takozvanom autoputu. Skrećemo prema Rudarpur mestu gde je put bio toliko loš da mi se učinilo kao da je pala meteorska kiša po njemu. Tu nas je uhvatila gužva i izgubili smo jedno dva sata samo prolazeći kroz to mesto. 
 
Uz kratke pauze za čaj stižemo na granicu preko mesta Banbasa oko 18:00h. Prelaz je bio jednostavan, platiš samo 20 USD i dobiješ vizu za Nepal koja važi 15 dana. Ono što je interesantno za Nepal je to da bi ste vozili na putevima u Nepalu, morate imati putnu dozvolu koja se plaća negde oko 2000 NR nepalskih rupija (1500din) za Indijce ili 5000NR (4500din) za strance. Posto smo sredili i tu pojedinost, prelazimo granicu. Nalazimo manji hotel u prvom mestu na koje smo naišli i tu rešimo da prenoćimo.
 
Izjutra opet rano oko 6:00h krećemo drugu deonicu puta. Put kroz Nepal je veoma monoton, prav kao strela. Sa obe strane puta se nalazi nacionalni park, kvalitet asfalta je odličan, mnogo bolji nego u Indiji. Mestašca sa strane su veoma siromašna i uglavnom se mogu videti blatne kolibe, struje nema, a nema ni osvetljenja na putu. Priroda je fenomenalna, na putu postoje neke neobične grbe koje ne dozvoljavaju da zaspite za volanom jer iznenada naiđu. Nemaju nikakvog pravila pojavljivanja i nikako nisu obeležene, kad motor udari u grbu, bogami se razbudite. Na svakih 50-tak km nailazite na policijski punkt gde vam proveravaju dokumenta. Policija ili vojska, veoma su prijatni, vole da pričaju sa strancima izuzetno predusretljivi ukoliko postavite pitanje tipa gde ići, kuda ići, gde prenoćiti. 
 
Na Nepalu je ZABRANJENO bacanje papirića i bilo kakvog odpada po putevima. Putevi su izuzetno čisti, možete videti ljude kako idu i čupkaju travu, uklanjaju kamenje i čiste oko puta. Nikako se ne preporučuje noćna vožnja jer autobusi imaju veoma nezgodan običaj da voze noću brzo i to BEZ SVETALA. Postavljanje šatora je zabranjeno, da ne bi postao nečija vecera. 
 
Druga deonica je bila oko 600 km puta koji je bio ekstremno monoton da je u nekim momentima dovodio do očaja i kajanja zašto smo uopšte pošli. Na jednom policijskom punktu predlože nam da se javimo nekom dečku koji bi nas proveo kroz nacionalni park, da malo gledamo tigrove. Međutim dok smo mi stigli do tog dečka bilo je oko 14-15h i nekih 48C, zaključili smo da nema svrhe uopšte pokušavati da vidimo tigrove.
 
 
ravan put u nedogled
 
 
Počeli smo da se približavamo  mestu po imenu Botwal, kad su nam se planine koje smo gledali u velikoj daljini malo približile. Sunce je uveliko bilo zašlo i mrak se spustio. Stigli smo u Botwal oko 20:00h i jedva nasli smestaj u hotelu. 
 
planine indija
 
Posle toliko pređenih kilometara, kakav god da ste vozač i koliko god da ste opušteni na motoru, od bola otupe leđa, ramena vrat, pa i sam silazak sa motora predstavlja problem. 
 
odmor posle dugog puta
 
Za nekih 5 evra dobili smo sobu sa dva kreveta, wi-fi, televizor, veliko kupatilo sa toplom vodom, klimu, večeru, mesto da motor sklonimo sa ulice. S’ obzirom na to koliko smo bili umorni dogovor je bio da ne žurimo sa polaskom ujutru. 
 
Sledećeg dana, lagano, posle doručka kupljenog u nekoj maloj ulicnoj prodavnici (oboje smo jeli za manje od 100din), krenuli smo put Pokhare. 
 
Kako smo se udaljavali od Botwala put je postajao sve zanimljiviji. Krivine su se smenjivale i nadmorska visina se povećavala. Polako je i temperatura postajala prijatna. Od Botwala do Pokhare ima oko 260 km planinskog lepog puta. 
 
put
 
Anapurna venac, vidik iz Pokhare

Anapurna venac, vidik iz Pokhare.

 
Kraj puta se mogu videti kućice od blata, slame i tek po neka “prava” kuća. Svi imaju ispred neki tip čajdzinice, mini prodavnice gde možete kupiti voće, povrće i svakojake đakonije. Posto nismo žurili, u popodnevnim časovima smo stigli u Pokharu. 
 
Potrazili smo čoveka čiji nam je rođak preporučio da odsednemo kod njega, ali veoma preduzimljiv i uporan vlasnik malog hotela u Pokhari je uspeo da nas nagovori da odsednemo kod njega. Pogodili smo dve noći za celih 7eur (topla voda, ventilator, wi-fi). Uz put smo ošacovali jedan mali restorančic i posle osveženja tamo seli da jedemo. Ljudi su izuzetno kulturni, prijatni i otvoreni.  Razgovor se započinje izuzetno lako, svi pričaju Engleski i Hindi. 
 
U Pokhari smo ostali dva dana jer je sledeća deonica puta bila izuzetno naporna. Koliko je stvarno bila naporna saznali smo tek pošto smo krenuli sa usponom. Iskoristili smo vreme da malo obiđemo okolo, krajolik je divan, imaju iznajmljivanje paraglajdera, organizuju razne aktivnosti za turiste i sve je veoma pristupačno. 
 
Interesantno je da su svi čuli za Jugoslaviju ali retko ko za Srbiju, obično kažu Siberia.
 
Nepal je podeljen na distrikte. U Pokhari u turističkoj agenciji morate izvaditi propusnice za distrikte. Posto smo prolazili kroz sva tri distrika, za mog prijatelja Indijca propusnica je bila 2000 NR a za mene stranca 8000 NR.
 
Budisticki manastir
budisticki manastir
 
 
Restorančić gde smo jeli, čovek u narandžastoj majci je vlasnik.
 
restoran u nepalu
 
 
Zivot na Nepalu je tezak.
 
tezak zivot
 
 
Vidikovac

vidikovac
 
Devojcica
 
devojcica sa nepala
 
Posle odmora od dva dana, krenuli smo na put do izvorišta Gange. Prijatno iznenađenje je bio već spreman doručak u našem restorančiću i spremljena užina, sve gratis, ali zato su nam dali flašicu vode da obavimo molitvu za prosperitet i sreću na izvorištu. Vožnja do Benija je bila laka i malo smo se opustili. Na žalost u međuvremenu nam je pukao levi bočni nosač, te smo morali da organizujemo varenje u Beniju. 
 
 
Beni je mesto posle kojeg je i Bog rekao doviđenja. Nema više benzinskih pumpi, nema puta, nema ničega sem kozjih staza, sasušenih recčih korita, klizavog granitnog kamena, planinara i po koji planinarski dom. Tu smo napunili dva kanistera od po 10l goriva, kupili rezervno ulje (koje smo uz put izgubili) hvala bogu nije nam zatrebalo.
 
put bez asfalta
 
 
Put nas je vodio kroz fantastičnu prirodu. Motor je radio odlično. Polako smo se uspinjali tako da nije bilo nikakvih problema sa visinom na koju smo se peli. Na putu smo sretali autobuse uglavnom Leiland, motore, mašine. Na žalost zbog poplava u nekim delovima put je bio odronjen kompletno. Napravljeni su viseći mostovi preko kojih pešaci i motori mogu da prođu, a za ostala vozila tu je sasušeno (u ovom periodu) recno korito. Put je bio izuzetno naporan kako za vozača tako za suvozača.
 
Malo odmora posle deonice od jedno 100km kamena i prašine.
 
jelena na mostu
  
 
Posle ove deonice imali smo nesreću da nije bilo više ni običnog prašnjavog puta. Tako da smo morali da siđemo u korito i njime da pređemo jedno 50km. Najgorih 50 km u zivotu. Ovu deonicu sam bila suvozač jer je to prevazišlo granice mojih mogućnosti. Svaka ćast mom prijatelju koji je uprkos bolu u rukama, nogama, leđima uspeo bezbedno da nas preveze tim putem. Iznad korita je podignut viseći most za pešake koji vodi od naseobine do naseobine.
 
najgori put na svetu
 
Još malo prašine
 
put kroz kanjon
 
Posle ovog dela čiji je prelaz trajao skoro dva sata, napravili smo jos jednu pauzu ali tek pošto smo prevezli a onda i preneli motor preko visećeg mostića i nekih mini stepenica.
 
prelazak motora preko mosta
 
 
Mali most koji se ljuljao kao dečija ljuljaška je bio jeziv da sam se sva najezila dok smo prelazili preko. Ispod su bili brzaci.
 
Negde u kasno popodne stižemo do policijske ispostave u mestu Jomsom i odmorišta gde smo ostali jedno pola sata da se odmorimo. Svuda je izazivalo divljenje kad su videli devojku na motoru koja jednako deli sve muke vožnje sa partnerom.
 
Preporučili su nam da prenoćimo u planinarskom domu “nedaleko” odatle. Trebalo nam je još jedno dva sata da stignemo tamo. Put je bio uglavnom neki granitni tucanik. Posto smo već bili na oko 3000 m nadmorske visine brinula sam se kako će motor izdržati dalji put. Pored uobičajenog balavljenja (svaki Royal Enfield obeležava teritoriju sa uljem koje se pojavljuje) nismo imali problema. Planinarski dom je bio odličan i od njega se pružao vidik na Anapurna venac. Dom je napravljen od drveta, sve odiše drvetom, krevet je drven a pokrivači su perjani veliki jorgani ispod kojih bude vruće i pored spoljene temperatura od oko 10C. 
 
Neverovatna stvar je da iako smo zaspali toliko izmoreni i mrtvi u 5:30 sam se probudila potpuno odmorna, bez ikakvog bola u leđima ili bilo kakve posledice pređenog puta. Kuvani krompir sa slanim puterom i neki providni zelenkasti caj su bili fantastičan doručak. Put smo nastavili oko 8:00h. Stigli smo do izvorišta uz dve usputne kontrole propusnica. Kada smo stigli otišli smo do Tharung pass prolaza koji se nalazi na oko 5300m nadmorske visine gde je već bilo hladno. 
 
Nisam smela da vadim aparat zbog vlage i kondenzacije te imamo samo jednu sliku.
 
kondenzacija i vlaga
 
Povratak odatle je nekako delovao mnogo brže. Ovaj put smo samo zastali kod planinarskog doma, ručali i nastavili nazad do Pokhare. Pomeramo granice izdrzljivosti. Stigli smo istog dana u Pokharu negde oko 21:00h, pošto smo već ugovorili noćenje i večeru na istom mestu nije bilo bojazni, prenoćili smo tu i ujutru krenuli dalje. 
 
pokvareni kamion signalizacija
 
Zanimljivost je da ukoliko se neki kamion ili auto pokvari na putu, postavlja se kamenje jedno 1-2km od vozila na strani na kojoj se nalazi pokvareno vozilo, tako da svi koji nailaze u tom pravcu kad vide kamenje znaju da moraju dodatno da paze. Mimoilaženje je veoma “zanimljivo” i vozači autobusa i kamiona su pravi Hudini.
 
 
Malo osveženja
 
osvezenje
 
 
Plan je bio da se obiđe i mesto Lumbini rodni grad Gautam bude. Tamo smo krenuli oko 6:00h i stigli u podne. Na moju nesreću, pošto smo napravili limunadu od limete koja se bućkala i mućkala ceo dan na 30+ C, kada sam uzela onako žedna to da popijem momentalno je krenuo problem sa stomakom. Ima jedan divan arjuveda prašak, koji koriste inače alkoholičari za smirivanje želudca i kiseline. Drugar mi je to doneo i razmutio u maloj čaši. Podsećalo je na zabokrečinu ali za divno čudo, kako je inače i pisalo na njemu, u roku od 3 minuta svi simptomi i nelagodnost su nestali. Mogli smo da produžimo ka svetilištu.
 
 
hram
 
 
U svetilište možeš da uđeš jedino bos. Cipele se ostavljaju na čuvanje na samom ulazu i to se plaća 5 NR po paru.
 
ulazak u hram
 
Za razliku od ostalih mesta na Nepalu ovde je sve mnogo skuplje nego bilo gde. Pogotovu kad vide strance zacepe cenu. Dogovor je pao da jedemo negde uz put.
 
Uvek nasmejani i spremni na priču, monasi koji se nadaju da će i oni postići prosvetljenje. Na tom istom mestu zatekli smo i jednog Hindu Sadhu mudraca.
 
budisti 
 
Posle provedenih jedno dva sata u Lumbiniju krenuli smo natrag ka granici nadajući se da ćemo uz put naići na neko mesto gde ćemo moći da prenoćimo. Kao i uvek policija je bila više nego informativna i pokazali su nam kako da skratimo put za jedno 50km. U prvom sledećem naseljenom mestu smo zastali da bi smo pojeli nešto.
 
Veoma specifičan I tradicionalan način spremanja hrane.
 
priprema hrane
 
 
Na žalost uhvatio nas je mrak pri povratku i već je počelo da bude malo "čupavo" jer se ne sme voziti noću. 
 
 
mrak
 
 
Srećom u nekom momentu smo videli odmorište za kamiondzije i nekako iskukali da kod njih prenoćimo. Pre nego što smo stigli do poslednjih par kilometara pratila nas je oluja. Kada smo stigli bilo im je izuzetno neprijatno jer nisu mogli da nam ponude bolji smeštaj od jednog velikog kreveta u goloj sobi. Dobili smo večeru gratis. 
Samo što smo uterali motor u hangar počela je veoma jaka oluja sa grmljavinom i jakom kišom. Do jutra sve se rasčistilo. 
 
Oko 6:30h krećemo ka granici. Na onom istom ravnom putu desila nam se nesreća. Uspeli smo da udarimo u tele bivola, inace veliko kao nasa domaca krava. Seljak je preterao bivolicu preko ulice i drzao tele na kratkom povodcu, taman kad smo mi krenuli da prođemo on je udario tele da pređe ulicu, otreslo nas je kao komarce. Srecom na crash barovima napred i nosaču kofera sa strane niko nije bio povređen. Jedina šteta je bio far. 
Imajući u vidu da tim ljudima jedini izvor prihoda su te životinje nismo mogli ništa da tražimo od njega za štetu. 
 
Vraćamo se u Indiju. Granicu smo prešli i posle toga je sve bilo mnogo lakse, kod kuce smo.  
 
I kao sto bi rekao vec matori Terminator…
I’ll be back !!!
 
kraj puta
 

Za one koji možda reše da krenu u ovakvu avanturu. Put od New Delhija do Nepala i nazad sa svim uračunatim obrocima, noćenjem, gorivom, taksama je izašao oko 100eur po osobi. Povratna karta Beograd-Delhi preko Aeroflota je 540-580eur, Viza za Indiju je oko 30eur. Ukoliko se trazi “multientry”  viza mora se dostaviti plan puta i rezervacija od nekog hotela iz drugog mesta ili avionska-autobuska-vozna karta (rezervacija).

Jelena Jankovic
Komentari (0)



Motul - Mass Company
 Najcitanije 
  Najnovije 
  Najkomentarisanije 
Polaganje za skuter od 50ccm - AM kategorija

Polaganje za skuter od 50ccm - AM kategorija

Polaganje za skuter od 50 kubika... Detaljnije »

Put do vozačke dozvole A-kategorije u Srbiji

Put do vozačke dozvole A-kategorije u Srbiji

U Srbiji je od 25.oktobra na sna... Detaljnije »

Kako odrediti odgovarajuću veličinu kacige?

Kako odrediti odgovarajuću veličinu kacige?

Izabrati odgovarajuću veličinu k... Detaljnije »

Kako do potvrde za registraciju skutera?

Kako do potvrde za registraciju skutera?

U poslednje vreme nam se dosta č... Detaljnije »

Zategnutost, čišćenje i podmazivanja lanca

Zategnutost, čišćenje i podmazivanja lanca

Ako vozite motocikl s lancem (go... Detaljnije »

Kako da zamenite ulje na motoru

Kako da zamenite ulje na motoru

Da bi ste osigurali dug život ag... Detaljnije »

Šta treba znati prilikom kupovine kacige

Šta treba znati prilikom kupovine kacige

Ako po prvi put kupujete kacigu ... Detaljnije »

Kako podići motocikl kada padne

Kako podići motocikl kada padne

Pad motocikla je nešto sto svako... Detaljnije »

zastita motora od kradje

Proizvođač:
Model:
Kategorija:
Cena:   do  
moto garaza
benzin u krvi
segway powersports

moto gume

Pilot sport

moto delovi i oprema pontis

Sajam motora Beograd