Motoring
CF Moto Srbija
CTC STORE - ATV & Nautički centar

Kompp batajnica

Super Soco

baner mb

autopromet

Potraga za grobom junaka posle 70 godina

Postavi na
05.05.2012.

1941.godina, okupacija.... Nemci i Ustaše harali su i među mirnim paorima u Sremu. Vojvodina je podeljena na tri okupacione zone. Srem su Nemci predali NDH, Baćku i Baranju je anektirala Kraljevina Mađarska, a Banat je podpao pod vlast domaćih Nemaca. Mada je formalno pripadao Nedićevoj Srbiji.

Teror i fizičko uništavanje nesrećnog naroda, pljačka i obespravljenost, beda i očaj karakterisali su okupaciju. Preko 50.000 ljudi je ubijeno, a preko 280.000 proterano. Pokret otpora je krajem 1941 pretrpeo težak poraz u Banatu i Bačkoj dok je u Sremu posle solidnijih priprema prerastao u opstenarodni ustanak.

U Sremu se formirao Fruškogorski i Podunavski odred, a poseban uticaj je imao i beg grupe zatvorenika iz Sremskomitrovackog zatvora 22.avgusta 1941.godine.
Jedan od organizatora i učesnika ovoga je bio i moj pokojni deda koji je malo iza toga i streljan, ali ovo nije priča o njemu.

Ravnica i konfiguracija terena je dovela do specifičnog načina borbe, brzih upada i napada, pa beg u brda Fruške Gore koja se uzdize iza nepreglednih ravnica kao majka spremna da primi na svoja nedra svu svoju nesrećnu decu koja su te godine izvršila preko 220 oružanih i diverzantskih akcija.

U drugoj polovini 1941.god. Nemci su delovima, 704/714 i 717 divizije, drugim domobranskim zborom izveli ofanzivu na Frušku Goru.

Počela je 24.avgusta, odred je bio okružen, ali je većina uspela da se probije.

Jedan od onih koji je tu ostao je i dedin brat Steva Aćimović momak od 18 godina koji je vile i plug zamenio puškom. U jednom momentu borbe štitio je odstupnicu ranjenima, dve bolničarke su pogođene, jedna je još uvek bila živa. Mlađani momak je ostao da joj pomogne ujedno je i dao vremena ostalima da se povuku na bezbedno rastojanje.

Međutim, on je ostao u obruču, bez municije i bez nade. Drugovi su posmatrali iz daljine kako mu se Nemci približavaju i kada su već došli do njega. Odjeknule su dve eksplozije. On je otišao u večnost, a sa sobom je povukao i neke od silnika koji su uleteli u njegovo mirno selo i uništili sve mladalačke snove.

Sve ovo se dešavalo u okolini sela Vizić na Fruškoj Gori. Nikada ga nisu zaboravili, ali nikada nisu ni znali gde mu tačno leže kosti.
Od malena sam gledao njegovu crno belu sliku na zidu, na kom su stajale slike mojih predaka poginulih i streljanih u tom ratu. O dedi je napisana knjiga, ali o ovom momčiću, nije se puno pričalo osim na porodičnim skupovima, najčešće zimi i u vreme svinjokolja.

Bilo je nekih pokušaja da se nađe njegov grob ili mesto pogibije, ali uglavnom se išlo preko mesnih kancelarija, bez uspeha. Često sam  sa ocem pričao o Stevi i dogovarali smo se puno puta da krenemo u planinu i da ga tražimo, međutim nikada to nismo uradili.

A i on je pre dve godine otišao na "drugu stranu". Da li su se možda sreli tamo, ne znam. Možda ću jednom saznati kada dođe moje vreme, ali ja sam čvrsto rešio da nađem grob, spomenik, natpis ili neko obeležje. Pre toga...

Muči me u zadnje vreme puno stvari, ali sam zadnjeg dana maja 2011. godine seo na motor i umesto da vozim pravo prema Bosni rešavajući važne probleme skrenuo sam sa autoputa, prema Rumi i Fruškoj Gori.



Ubrzo dolazim u blizinu Vrdnika. U okolini su tri manastira, odlučujem da ih posetim... Možda će pomoći. Prvo vozim prema Maloj Remeti. Put je loš ima i makadama, ali to je zadnje što će me sprečiti da stignem gde sam naumio.


 
Manastir se renovira, prošetao sam malo konakom dok je Nindža skupljao snagu u manastirskoj hladovini.

 

Red je da napišemo nšto i o manastiru:

Manastir Mala Remeta

Pouzdanih podataka o vremenu osnivanja manastira nema i kao i kod drugih manastira, istorijat manastira Mala Remeta je mešavina istine i legende. Pouzdani tragovi o manastiru idu tek od turskog vremena. Turci ga u svojim knjigama pominju 1546. godine pod imenom Remetica, turski tefteri jasno ga razdvajaju od Šišatovca i Velike Remete tek od 1697 i to na osnovu dozvole srpskog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, koji šalje prebegle monahe iz manastira na Drini da ovaj manastir obnove kao metoh beočinskog manastira. Tokom 1588. godine u turskom popisu se navodi manastirsko imanje i čini se da ono nije bilo malo.

Od tada se Mala Remeta vodi kao metoh Beočinskog manastira. Iz toga vremena potiče i manastirski pečat. Kakve su prirode bili građevinski radovi koje monasi obavili teško je reći, ali verovatno ne posebno veliki jer se tek od 1739. godine počinje graditi crkva uz pomoć Stanka Milinkovića iz sela Šuljma kao ktitora. Crkvu su gradili više od 20 godina majstori Teodor Kosta i Nikola Krapić, Cincari iz grčkog grada Lange. Tačno 11. februara 1738. oni su, zajedno sa bratstvom manastira, sklopili ugovor kojim je pogođeno da graditelji sazidaju crkvu „što lepše umeju i znaju, za 145 dukata, brašna koliko im bude potrebno za vreme rada, za oko 40 oka soli, 20 akova vina i tri akova rakije, četiri braza (ovaca ipi svinja) i 140 oka pasulja ili graha". Da je i tada Mala Remeta bila metoh manastira Beočin vidi se iz ovog ugovora sa zidarima gde je navedeno da se nova crkva nalazi na "gruntu manastira Beočina, zvano Remetsko". Manastir je u to vreme veoma siromašan pa se tako u vizitaciji iz 1753. godine navodi da ima samo 6 prnjavoraca, kačaru od drvenih stubova prekrivenu šašom, ambar od dasaka pokriven trskom, itd. Crkva je sazidana od kamena i cigle, ali dugo vremena nije ni okrečena, a ni osvećena. Verovatno zbog nedostatka sredstava jer je manastir veoma siromašan. Tek 1760. godine mitropolit Pavle Nenadović je osvetio manastirsku crkvu pa je za pretpostaviti da je te godine ona bila u potpunosti dovršena.

Vraćam se nazad prema Vrdniku, skrecem levo malo ispred i uskoro sam ispred manastira Jazak:

Iako je sagrađen u relativno novije doba, istorijat manastira Jazak je znatno stariji. Najmlađi od svih fruškogorskih manastira, građen od 1736. do 1758. godine ktitorstvom bogatih građana Novog Sada, Baje, Osijeka, Šida i Šašinaca, mešajući staru srpsku arhitekturu sa baroknim i što je posebno osobeno, islamskim uticajima, predstavlja verovatno najlepši arhitektonski spomenik na Fruškoj gori.

Na udaljenosti od oko jedan kilometar severno od manastira nalaze se ostaci  prvobitnog manastira istoga imena koji se od gradnje nove crkve naziva Stari Jazak a bio je posvećen

Vavedenju Bogorodice, podignut verovatno krajem XV veka. Prvi put u pisanim izvorima (bar onima koji su sačuvani) spominje se 1522. godine. Legenda ga vezuje za despota Jovana Brankovića (1499-1502).



 



 
Blizu Manastira nalazi se i Izvor "Jazak"....



I treći Manastir u malom krugu je Vrdnik, poznat i kao Nova Ravanica.

Crkva manastira Vrdnika (Ravanice) posvećena je prazniku Vaznesenja Hristovog (40. dan posle Uskrsa), a manastirska slava  je na Vidovdan (15/28. jun). Manastir je izgrađen na južnim obroncima Fruške gore i jedini je u okviru naselja. Jedan je od najznačajnijih, a bio je i najbogatiji (1905. je posedovao 1.696 jutara zemlje). Sad ga čine crkva, tri krila konaka i ogradni zid s istočne strane, gde je i ulaz u portu.

Ravanički monasi naselili su manastir Vrdnik 1697, donevši i mošti kneza Lazara i ravaničku riznicu. Od tada manastir Vrdnik nazivaju Ravanica. Po dolasku, monasi su zatekli napušten i razoren manastir. Na tom mestu toliko je bujala šuma da je i nad svodovima oštećene crkve naraslo drveće. Ipak, za kratko vreme su obnovili zarušenu crkvu, koja je bila posvećena sv. Jovanu Preteči, i uspostavili novo posvećenje - Vaznesenje Hristovo - jer su u ovu crkvu položili mošti i tako je povezali sa Lazarevom Ravanicom u Srbiji (verovatno otuda legenda da je Vrdnik zadužbina kneza Lazara). Ikonostas za ovu crkvu radio je 1743. zograf Stanoje Popović, ktitorstvom ravaničkog igumana Stefana Zoranovića.

 

 



Duhovno naoruzan krecem vencem Fruske Gore, spustam se cak i do Beocina pa levo pored Dunava prema Iloku.....





Nalazim puno spomenika iz rata, ogroman broj njih je posvećen "nepoznatom borcu". Spomen groblja, tuga.

Meštani pričaju da je puno golobradih momaka izgubilo živote po Fruškoj Gori. Godinama su ljudi posle rata hodali ovim putevima u potrazi za svojim najmilijima koji su tu negde stradali, a najveći broj za vreme II svetskog rata.

Suočen sa takvom situacijom na terenu pomalo sam gubio nadu, ali sam se potajno nadao da ću nešto saznati u selu Vizić koje mi je ostalo uklesano u mozgu još od dečačkih dana.

 

 

 

 



Dan je prilično vreo. Pošto uglavnom vozim polako i često stajem  počinjem da se topim. Nije mi preterano naporno, osećam se nekako čudno, ne znam kako bih to nazvao, kao na nekom svetom zadatku u filmovima, a misli su mi neverovatno pomešane i zbrkane.

Prolazim kroz te krajeve, poznata mesta iz mojih dečijih sećanja. Nekada su se tu krili i ratovali moj deda i ostali, a posle rata moj otac je često imao navike da sa drugarima obilazi Čarde po Fruškoj Gori i lumpuje. U mozgu mi odzvanjaju majčine reči prekora, njemu: "Opet ste bili u Binguli...ili...Erdeviku...ili....", tada sam mu i ja zamerao, ali sada mu više ništa ne zameram.

Čardi nema više, čak sam i pitao po selima. Kažu: "Odavno je to bilo", a ja bih tako rado čuo zvuke Cigana i tamburice iz neke kafane, popio rakijicu i naručio jednu pesmu za sve. "ŠIROK DUNAV RAVAN SREM".

Posle mi se vraćaju misli na Stevu, trenutak svetlosti u večitoj tami ili... Razmišljam kako bi izgledala naša loza da skoro svi nisu izginuli. Eto moj otac je prvi koji je umro prirodnom smrću posle mnogo, mnogo godina. Da je Steva ostao živ, kako bi živeo?! Da li bi imao dece? Da li bi bio miran paor ili lola i bekrija? Kao "neki"...

U svemu tome nailazim na tablu tj. raskrsnicu:



Skrećem levo i polako počinje da me trese neizvesnost. Šta će biti?

Put se polako spušta ka usamljenom selu koje se nalazi na samoj granici sa Hrvatskom. Malo zavučeno između obronaka Fruške Gore. Zastajem na ulazu, pravo je crkva, odoh tamo, verovatno ću tu više saznati.



Međutim, ništa. Crkva zatvorena, mlađi čovek mi reče da sveštenik dolazi iz Nestina da drži službu. Tu neću ništa saznati.
Pored je prodavnica, mlada prodavačica, a i par mlađanih momaka samo odmahuju glavom, ne znaju ništa, a i više im se sviđa da pitaju o motoru i Beogradu.
Žega je velika. Na ulici nikoga. Jooj, zar će samo tako bezuspešno sve to proći.

Posle nekog vremena Audi NS registracije staje kod prodavnice. Ljubazan sredovečan čovek pokušava da mi izađe u susret. Kaže ima groblje nize izvan sela sa spomenikom. Kaže mnogo je grobova i obeleženih i neobeleženih u okolini za obelezene uglavnom zna, ali nije nikada pročitao ili čuo za nekog Aćimovića.

Odlazim peške do groblja, motorom se ne moze... Oprema i kaciga ispred prodavnice i aparat na zalost. Groblje malo, lepo uređeno, ispod Čempresa spomenik poginulima, ali nigde poznatog imena.
Odstojim tu malo i razmišljam. Da li sam ga možda već našao među mnogobrojnim natpisima..."nepoznatom borcu"...
Više mi nije ni vruće, gledam okolna brda i pokušavam da se vratim u prošlost. Ti predeli su zadnje što je gledao. Da li je to negde blizu gde se nalazim ili možda... Ne znam.

Vraćam se prema prodavnici, čizme i pantalone su ogroman teret, vrućina još veći, za pravo čudo tada sam još čvršće rešio da ne odustanem, ako to sada uradim verovatno nikada više neću. Moj sin i onako ne zna ništa o Stevi, možda se i on zainteresuje, ako pročita ovo jednog dana.

Mlad je i u godinama kada se misli na druge stvari. Ja eto dođoh do tog stadijuma gde te koreni i preci veoma privlače. Tako je valjda kada prođe mladost.

Opet sam ispred prodavnice. Razmišljam da uzmem hladno pivo, ali odustajem. Treba mi bistra glava. Dobar je i sok.
Merkam tako retke prolaznike, zastanu, lepo popričaju, ali sve se svodi na isto. Dok, u jednom momentu ne dođe traktorčić Ferguson sa nekim priborom pozadi.
Već mi dosadilo da zaustavljam ljude i razmišljam se hoću neću, kad on stade kod prodavnice. Kakva sreća.

Pitam i njega isto i čekam odgovor kao i od svih ostalih. Međutim starina reče:
"Ja sam jos kao mali čuvao crne svinje kojih više nema sa starijima po celom ovom potezu. Tada je još uvek bilo puno miniranih mesta. Do skoro se čistilo, a ne bi me čudilo da ih još ima po šumama. Da, kaže mnogo je mladih ljudi tu poginulo, što im se imena ne zna... Mnogo je grobova zaboravljeno, obeležja zarasla u travu."

Pitam ga za Stevu Aćimovića. Kaže"ne znam, ko će popamtiti, a i godine su tu".  Ispričam mu šta sam slušao kao mali, a on živnu: "Ne znam kaže kako se taj momčić zvao, ali zna gde se desilo i gde je sahranjen"

Upamtio po pričama starijih kako se razneo minom. Ja zanemeo. Kaže: "Puno puta sam se odmarao ispod tog zasečenog cera, na drvetu ima urezan krst koji je do sada vec srastao sa korom. Priča se podudara, nisam uzalud dolazio.

Pitam ga kako da nadjem taj grob. Molim ga da mi pokaže, platiću.

Nije njemu do para, krenuo je da završi svoje paorske obaveze, zemlja traži slugu ne trpi gospodara, pa tako i on mora da joj se povinuje. Ima li šta gore. Gledam kako traktor odlazi.

Znam da sam na pravom mestu.

Da, reče mi usput da, sam, nikada neću naći. Tu je nekada išao put koji je zarastao. Grob je u šumi. Uzalud da pokušavam.
Šta sada da radim?! Računam ima još starih ljudi, naći ću nekoga. Uporan sam. Pitam za najstarijeg u selu. Kažu, malo nize niz ulicu. Grujica Nešić preko 80 god.

Spustam se opet peške do te kuće. Uđem u lepo uređeno seosko dvorište. Tu mu je supruga, jako prijatna zena. Kažem joj razlog moje posete i moje muke. Ona kao i ostali ne zna za to, ali zove deda Grujicu. Deda u dobroj kondiciji bistre glave, zna dosta, čuo je za događaj koji ja opisujem, ali ne zna gde se to desilo. Objašnjavam da mi je čovek na traktoru to ispričao.

Pita: "Kako se zove", ja ne znam, ali trk do prodavnice, dobijam informaciju i kazem Grujici da je to bio Jovan Nešić.

Deda kaže: "Pa to mi je brat", zamisli se, a babi ne bi teško ode do njih kući. Vraća se ubrzo i zove nas, kaže ajde,  odvešće te Jova gde treba. Sa nama polazi i Grujica. Ja razoružan njihovom srdačnošću i predusretljivošću, krenuh za njima.

Ulazimo kod Jovana u dvorište, a njemu neprijatno. Pravda se da ima puno posla, da radi sam, da je omatorio, ali eto ostaviće sve to i povesti me do tog cera. Kaze mi da doteram motor u dvorište u ladovinu.

Nude mi piće. Ispijam tri čaše zove sa ledenom vodom na eks, tek sada osećam koliko sam zedan. Jova ubacuje mene i deda Grujicu u stočnu prikolicu i po brdovitom i blatnjavom terenu ka izlasku iz sela.








Put džombast, krivuda kroz atar prema šumi. Ovuda je teško i peške, a kamoli sa mojim motorom. Za enduro, idealno.

Vidim sada da bih samo uzalud pokušavao da nađem nešto sam ovde.

U hladovini šume stajemo. Stari Jovo mi pokazuje drvo. Ja izlazim, ali nekako ništa ne kapiram, oni i dalje na traktoru.



Kažu tu je, ispod tog cera sa te strane.

Zagledam se u koru, a tamo stvarno. Krst. Urezan te 1941. stopio se sa korom.



Pa ja upravo stojim iznad mesta gde je pokopan.



Starine se trude da raskrče malo šiblje, ja samo čučim tu. Polusvestan da smo ga našli posle 70 godina.

Gledam taj šiprag i mislim šta je 70 god. Mislim, da li je pravedno časno izgubiti glavu i onda otići u zaborav. Razmišljam da 70 godina i nije neki period. Osim za nas smrtnike.

Razmišljam o tome, da li me može videti, spoznati da ipak nije zaboravljen.
Razmišljam o njegovim poslednjim trenucima, ranjenoj i poginuloj bolničarki. Da li su tu postojale neke simpatije ili čak nešto više. Da li je doživeo slatke muke ljubavi i da li je možda baš zbog njih ostao ispod ovog drveta.

Da li je okusio slast ženskih usana. Da li ga je slast tih usana zadržala ovde.  Ili možda nije doživeo ništa od toga. Možda ga je samo mladalačka groznica i žudnja bez spoznaje telesnog zadovoljstva oterala u herojsku smrt.

Kako god bilo, slava mu. Ponosan sam na njega.

Razmišljam da li bih ja imao hrabrosti da otkačim bombe i čekam da dođu do mene da zajedno odemo ili bih se predao i molio za život. Ne znam. Ali mu podsvesno i zavidim. Kada se vrata zatvaraju treba otići časno.

Svestan sam da sam uzeo previše vremena ovim dobrim ljudima. Polazimo nazad, istim putem. Sada mi izgleda drugačije, poznato, kao da sam ga nekada davno i sam prelazio.
Ubrzo smo u poznatom dvoristu.



Htedoh da odem do prodavnice da kupim nešto da popijemo, ne dozvoljavaju. U kući ima svega. Nude mi da jedem, ljubazno odbijam. Uzimam ono pivce, sada mu je vreme.

Ostajem još neko vreme sa njima u dvorištu, uz obećanje da ćemo se opet videti. Naravno zahvalan sam im neizmerno.

Sedam na motor, a oni me ispratiše ispred kuće.

Put iz sela vodi uzbrdo. Jednog momenta čini mi se da me neko doziva. Stajem, mislio sam da je neko od njih. Ništa. Nastavljam desno, a glas se opet javlja. Stajem kod raskrsnice gde se skreće za Manastir Đipsu. Gledam nazad i imam utisak kao da me neko doziva i prekoreva zašto ideš, tako brzo. Hoćeš li doći opet? Kada?

Čini mi se da mi se u glavi meša još puno i puno glasova i jauka, koji dozivaju da i njih neko nađe. Tu su čekaju vreme odavno više ništa ne znači.

Skrećem desno u manastir. Uzimam i palim sveću sa Stevu i za sve one zaboravljene i ne zaboravljene koji tu izgubiše živote, bez obzira na kojoj su strani bili. Odavno oni nisu više neprijatelji, već mučenici koji pogubiše glave u suludim vremenima.





Željko Aćmović – Charuga



Motul - Mass Company
 Najcitanije 
  Najnovije 
  Najkomentarisanije 
Polaganje za skuter od 50ccm - AM kategorija

Polaganje za skuter od 50ccm - AM kategorija

Polaganje za skuter od 50 kubika... Detaljnije »

Put do vozačke dozvole A-kategorije u Srbiji

Put do vozačke dozvole A-kategorije u Srbiji

U Srbiji je od 25.oktobra na sna... Detaljnije »

Kako odrediti odgovarajuću veličinu kacige?

Kako odrediti odgovarajuću veličinu kacige?

Izabrati odgovarajuću veličinu k... Detaljnije »

Kako do potvrde za registraciju skutera?

Kako do potvrde za registraciju skutera?

U poslednje vreme nam se dosta č... Detaljnije »

Zategnutost, čišćenje i podmazivanja lanca

Zategnutost, čišćenje i podmazivanja lanca

Ako vozite motocikl s lancem (go... Detaljnije »

Kako da zamenite ulje na motoru

Kako da zamenite ulje na motoru

Da bi ste osigurali dug život ag... Detaljnije »

Šta treba znati prilikom kupovine kacige

Šta treba znati prilikom kupovine kacige

Ako po prvi put kupujete kacigu ... Detaljnije »

Kako podići motocikl kada padne

Kako podići motocikl kada padne

Pad motocikla je nešto sto svako... Detaljnije »

zastita motora od kradje

Proizvođač:
Model:
Kategorija:
Cena:   do  
moto garaza
benzin u krvi
segway powersports

moto gume

Pilot sport

moto delovi i oprema pontis

Sajam motora Beograd